Prijava
hr-HRen-US
Zatvori Otvori

PRISKA

(? - 315. godine)

Medaljon s njenim likom enigmatične frizure nalazi se uz Dioklecijanov, u frizu koji teče između prvog i drugog reda stupova u carevom mauzoleju koji je u ranom srednjem vijeku bio transformiran u katedralu sv. Dujma.

Ništa se ne zna o njenom podrijetlu, ali je s Dioklecijanom očito vodila skladan obiteljski život, kad tom najgorljivijem persekutoru kršćana baš nijedan od tolikih izrazito nesklonih pisaca ništa nije u tom pogledu prigovorio.

Priska je bila, indirektno zaključuju mnogi pisci, kripto-kršćanka.

Od nekog vremena nakon Dioklecijanova umirovljenja 305. godine, čini se da je bila trajno uz kći Valeriju, udanu za Galerija, Dioklecijanova cezara a potom i Augusta, koji ih je na samrtnoj postelji u Solunu 311. povjerio na skrb nasljedniku Liciniju, a taj je od careve udovice zatražio svo nasljeđeno blago.

Od njega su pobjegle Maksiminu Daji (dotadašnjem Galerijevom cezaru i nećaku) koji je, međutim, svoje ambicije na tron htio dodatno legitimirati ženidbom s Valerijom, kćerkom na svoj način još uvijek autoritativnog Dioklecijana, tvorca tetrarhije.

Zabilježen je odgovor te postojane žene: “ona ne može razgovarati o udaji u žalobnim haljinama dok je još topao pepeo njezina muža, njegova oca; nadalje, on bi sramotno postupio kad bi potjerao vjernu ženu, što bi pouzdano i njoj samoj učinio; konačno, ne bi bilo dolično za ženu njezina imena i položaja da ne obazirući se na običaje i prethodne primjere prihvati drugog muža.“

Kada ga je ona dakle odbila, majka i kćer bijahu zatočene u nekim slabo nastanjenim predjelima Sirije, unatoč molbama koje je Dioklecijan Maksiminu višekratno a uzaludno pisao iz svoje splitske palače.

Majka i kćerka zadnjih petnest mjeseci života lutale su prerušene po različitim provincijama dok konačno koncem 314. ili početkom 315. u Solunu nisu bile prepoznate i uhvaćene. Javno su dekapitirane, a njihova tijela bačena u more.

“Ita illis pudicitia et condicio exitio fuit” - Tako su im čednost i položaj bili na propast - zaključuje Laktancije, svjedok tog prelomnog vremena i pisac znamenitog djela De mortibus persecutorum - O smrtima progonitelja (kršćana).