Prijava
hr-HRen-US
Zatvori Otvori

ROKO I CICIBELA

(vjenčani 16. veljače 1903. – umrli zimi 1936./37.)

Cicibela bijaše nadimak kćeri siromašnoga nosača Špire i kućanice Mande, a njezino je pravo ime Dujka, po splitskomu zaštitniku – sv. Duji; rodna joj je kuća u Velom varošu, u ulici Sv. Frane 30, gdje je provela djetinjstvo u neimaštini i obližnjoj krčmi u kojoj je dobila i nadimak – Cicibela; takvim su nadimkom Splićani zvali mačke

U osamnaestoj je godini ostala bez roditelja, nije znala čitati ni pisati, niti kakav drugi posao , a nije imala ni rodbine ni prijatelja da ju zaštite ili upute u život, stoga su joj se mnogi podsmjehivali i rugali

U napola propaloj barci na Matejuški živio je ribar Roko, i on se zagledao u Cicibelu; vjenčali su se u velovaroškoj crkvi Svetoga Križa, jedan dan nakon blagdana s. Valentina i otpočeli svoj bračni život u barci na Matejuški: Cicibela je svojemu Roku kuhala brujete, a on je lovio ribu, koju su jeli ili prodavali za vino, kruh i duhan; nisu imali djece pa su prigrlili psa Belinu

S vremenom je barka propuštala more i upijala vlagu što je štetilo njihovu zdravlju, ali bi Roko zacementirao rupe kako bi zaštitio svoju Cicibelu, no jednog je dana oluja razbila njihovu barku i trebalo je pronaći novi dom, novu barku – a preseliti su se trebali samo njih dvoje jer nisu ništa imali

Seljakali su se tako u gajete i leute i živjeli u njima, a prizor bračnoga para koji ima samo psa i lađu zabilježili su mnogi ondašnji splitski turisti - sve dok ih gradske vlasti – zbog poodmaklih im godina – nisu stavile u sirotinjsku ubožnicu koja onda bijaše u Dioklecijanovoj palači

Roko i Cicibela naviknuti živjeti između neba i mora, u svojoj barci na Matejuški, jedva su podnosili ubožnicu pa bi po cijele dane sjedili uz more i s čežnjom gledali privezane brodice, a tek navečer krenuli prema ubožnici

Pred sam kraj njihova života netko im je ponudio ruševnu kućicu nedaleko od njihove Matejuške: „Nedostajalo im je jedino ono prisno drveno dno nestale lađe-spavaonice, jer u svojoj novoj nastambi morali su spavati na goloj zemlji. Tijesno pripijeni tijelo uz tijelo, oni su provodili noći u mraku vlažne kućice, a sjećanja su im se spajala u zajedničku priču. Zajedno su pratili dolaske i odlaske duša njihovih nestalih prijatelja, duša što su ih posjećivale u vrijeme najvećih tišina. Nisu više trebali jesti ni piti jer su živjeli od uspomena koje su ih grijale na vlažnu tlu njihove potleušice. A onda su naišle duge kiše u sporazumu sa zimskom studeni, i prikovali ih uz njihov zemljani ležaj. (…) Držeći se za ruke, osluškivali su poruke beskrajnih daljina koje su im se primicale, a čela su im zajednički gorjela, kao u ono davno doba kad su prvi put zajedno prenoćili u Rokovoj gajeti na Matejuški. Nisu više trebali ni mogli govoriti, a oči su im se zaklapale od divne nemoći. I tako su skupa otišli“ (A. Kudrjavcev).

O životu Roka i Cicibele, splitskim ljubavnicima koji nisu umrli mladi, nego su zajedno proživjeli težak i mučan život, napisane su priče o pjesme i drame, snimljeni filmovi i ispjevane pjesme